Da, je, stvarno.

Danas sam odradila dva treninga, a inače je tri puta tjedno dovoljno jer tempo kojim vježbam je intenzivan. No, odlučila sam sve skupa pojačati. 

Evo beneficija vježbanja:

Ne možeš dobiti zarazu, nema žaljenja ujutro u stilu "kako sam mogla biti s takvim kretenom", nema osjećaja kao da sam posrana zbog nekog trulog postupka od strane tipa. 

Sve je čisto, hormoni sreće su na najvišoj razini. Osjećam se jednostavno.

I ta jednostavnost opija, osjećam se samopouzdano, a tijelo mi viče "hvala", "hvala". :D

Što se mene tiče, moja karijera s muškarcima je završila. Posvećujem se već neko vrijeme sebi, imam svoj mir, svojim nećakinjama koje volim svim svojim srcem, to su moji anđeli i moje oaze ljubavi i tako će ostati zauvijek. 

Posvećujem se svom poslu, svojim frendicama, svojim treninzima jer i najmanji kontakt s tom opskurnom rasom, s muškarcima stvara nemir i osjećaj izigranosti.

Dosta je, amen.

Jebite se, gnjusi. 

Psiho killeri. 

Mrš.

Uglavnom.

Fitness boy je sinoć gorio od želje nakon treninga i poslije pregršt poruka koje služe za napaljivanje dogovorili mi susret za večeras.

No, prije nego opišem svoj patosić da se vratim malo na te poruke. U nedostatku inspiracije, potražila sam na netu erotsku priču i pejstala dijelove. Znam, totalno je fejk, ali što da radim kad nemam ni mrve želje za cyberom? :D

Bite me. :D

Ok, mali to nije skužio. Nisam ni mislila da hoće.

On se kao ufurao u tipkanje.

Jesam li rekla da smo utanačili dogovor za večeras. O, jesam, jesam. I došlo je i to večeras, a on piše da je slomljen i da odgodimo za četvrtak. E, sad mi je tlak već skočio jako, jako visoko. Što nije toliko loše jer mi je inače prilično nizak.

Ne, ne može u četvrtak.

Nakon nekih 15-ak minuta mi opet piše da bi ipak došao. Nakon pola sata me pita da li ga želim.

Ja volim igrice, ali ovo je ispod tepiha.

Mali je potpisao smrtnu presudu ikakvog potencijalnog erotskog života sa mnom. :D

Ma nema, nema šanse.

Jbt, kako sam ljuta.

Here I come. Kika strikes again! :)))

Eh, situacija je takva da se smijem, ali na mahove mi nije baš smiješno.

Vjerujete li vi u uroke? Grozni urok mi je poremetio sve planove sinoć i preksinoć.

Možda iza toga stoji bivši tip od kojeg sam se maknula u petak? Ma ne, ne, ipak ne vjerujem.

Ovo s urocima je kao neka mala ironija. No, ipak, evo što se zbiva. U nedjelju je pao dogovor da će mali, slatki, mladi i prpošni instruktor fitnessa doći k meni na porciiju maženja. I tako ja sva sretna, obrijala sve dlačice na nogama, pronašla u nekom mračnom kutku sexy krpice, obukla po preporuci najbolje frendice "stroga učiteljica" outfit kad me dočeka poruka da ne može doći jer si je malo popio pa da ne vozi onakav po snijegu i ledu. Eh.

No, ne predajem se ja tako lako i odlučim da ću večeri dati drugačiji epilog.

Šaljem poruku jednom A. koji me pali već dvije godine i nikako da išta realiziramo i on odgovara: eto me, za desetak minuta. Ups. Brzo skidam rastegnutu trenerku i opet oblačim učiteljica outfit. I u zadnji čas stavljam stopala u cipelice sa štiklom, a papuče skrivam u kutiju koja se prva našla pored vratiju. Netko pokuca, on je.

I tako sjeli mi i pričali, pili vino i jeli ovčji sir obogaćen s nekoliko kapi maslinovog ulja. Pogledi sijevaju, meni knedla u grlu od uzbuđenja, a vidim ni njemu nije svejedno. Odjednom počeli sms-ovi. O, Bože, pa tko je sad - kad tamo fitness boy piše da je došao k sebi i da me želi i da bi došao k meni. Eh, ne može sad, mali.

Okrenem se prema ovom hotiću vrućiću kad on u totalnom raspoloženju za spiku, citira mi dijelove Božanske komedije na talijanskom, poštenu dionicu Haleta na arhaičnom hrvatskom, gledam kako mu se napinju dobri nožni mišići bedara i osjećam kemiju i htjela bi da prestane s recitacijama i da me zgrabi, no... Ništa.

Pola jedan je ujutro, već sam omamljena od malog plavca. On radi ujutro, ja bi išla u krpice. On ustaje i odlazi i u jednom trenu veli: gle što sam donio u džepu. Što, upitam sanjivo i on izvadi prave, željezne lisice.Uf, baš me to razbudilo, ali on je već bio pri izlasku, pa sam mu samo rekla: a gle što ja imam i podigla suknju i pokazala mu rub samostojeće, crne čarape.

Laku noć, mali.

E, sad, kako ovo objasniti. Ima volje, ima mjesto, ima načina, ima kemije, ima se, ali nema se? I tako ja otišla u krpice nemirnog duha.

:p

Provela sam vikend sa svojim nećakinjama, malim, slatkim mišicama, tatom i bratom, jer je mama bila na edukaciji, a baka je na rehabilitaciji. Hihi, ne k'o u pjesmi "Rehab", žena je na fizioterapijama nakon operacije u kojoj su joj stavili umjetno koljeno.

Za razliku od mog samaćkog života, sada sam stalno brinula o hrani za nećakinje, tatu i brata, oprala sam suđa kao da radim u restoranu, ali jako mi znače ta druženja, jednostavno, sve više mi fali i znači moja obitelj s obzirom da nemam svoju, tj. nemam muža i klince.

Iako sam neovisna i slobodna i hrabra i naučila sam se na taj neki svoj život u kojem fenomenalno kormilarim i čuvam sebe ipak je vrijeme provedeno s najbližima najsočnija duhovna hrana.

I navečer kad legnem u krevet najtoplije i najintenzivnije misli upravljene su baš tim mojim malim nećakinjama. Neskriveno ih volim i obožavam. Svim svojim srcem.

A pošto mama nije bila doma, ja sam bila ta koja je zauzela njezino mjesto hraniteljice barem na ta dva nepuna dva dana i osjećaj je stvarno poseban. :)

Kroz prozor promatram isti dugački maslinik sad razbarušen burom i sitnim snjegom koji ne ostavlja tragove. Što ne znači da neće. Sve je otvoreno i situacija se može promijeniti do navečer.

Uostalom, danas je subota, nikud mi se ne žuri, mogu biti u pidžami do podne ako hoću. Ispijanje kave, pogled na maslinik, toplina koja se širi prostorijom i misli uskovitlane kao i krošnje, burom mojih misli koje ne staju mljeti od sinoć. Kao žrvanj su.

Pisala sam da imam nekoga i taj netko postoji u mom životu već godinu dana ali nije se razvila ljubav. Blokiraje osjećaja kad god provire sa srca i kapnu s jezika događa se konstantno. Mjesecima sam se trudila ukazati na to i promijeniti to, ali uzalud. I sada je situacija takva da ga ne smatram svojim dečkom nego osobom koja na neki neobičan način egzistira u mom životu napola ljubavnik, napola frend, napola dečko.

Istovremeno sam se suzdržala od susreta s dvojicom mladića, a to naglašavam zato jer su mi se ta dvojica zaista sviđala i još mi se sviđaju. No, komuniciramo i dalje na prijateljskoj bazi i tako sublimiramo neke druge želje koje imamo.

No, općenito se osjećam kao samica što mi uglavnom ne pada teško osim utorkom i četvrtkom popodne kada nemam nekih obaveza, osjetim da sam solo i da bih voljela da je netko tu sa mnom, da ručamo i pijemo vino nakon ručka. No, kad sam malo bolje proanalizirala zašto je tako, shvatila sam da sam ja ta koja je tako odlučila jer me ljudi, tj. većina njih u zadnje vrijeme pomalo umaraju.

Tu je frend kojeg sam upoznala na jednoj edukaciji na jesen.

On je ok, dobar, drag i smiješan, ali jako brzo priča na način da me od toga zaboli glava.

Vjerojatno je to glupo, ali to je razlog zašto mu često kažem da nemam vremena za čašu vina.

Nakon tog susreta budem sva nekako nataložena, kao spužva koja je upila svu vodu sa sudopera ali ne možeš je do kraja iscijediti. Bad feeling.

Isto tako, dogodi mi se da ne uzvratim neke telefonske pozive jer se sjetim koliko dotične osobe dave svojim problemima bez da pokažu mrvu interesa i strpljenja za mene i moju situaciju, tako da ne želim mijenjati vrijeme za druženje u kojem se mučim. Radije ću biti solo i čitati knjigu ili surfati ili gledati film.

Meni to treba jer radim s ljudima. Moj posao uključuje mnoge ljude i zato lagano hendlam tu popodnevnu samoću utorkom i četvrtkom.A i za to vrijeme imam hrpu poslova po stanu za obaviti, a imam i vremena za maštanje. Za puno maštanja. O njemu.

E, sad, tko je taj fatalni On?

Ne, to nije niti jedan On iz prošlosti, već je to jedan On iz sadašnjosti.

Priznajem, zaljubljiva sam osoba i hrabra u predavanju osjećajima, tako da je bilo iskustava u mojem životu. I svako iskustvo je posebno, unikatno. Tako je i ovo. Intenzivno, ali na način koji uključuje smijeh i sprdnju da mi suze ide na oči, duboko gledanje u oči i iskrenost, razgovore nakon kojih se osjećam kao da sam upravo vodila ljubav i postigla svemirski vrhunac.

I još hrpica malih, slatkih stvari, riječi, pogleda, smijanja. Imam osjećaj da sam opet u pubertetu, ali nije to nego jednostavno sam u sebi još takva, bezazlena i pomalo naivna.

Više puta sam rekla, evo, takvog muškarca želim u životu, odnos u kojem se s nekim duboko kužiš, smiješ, malo i ljutiš, ali netko pred kime padaju sve maske i znaš da ne trebaš ništa glumiti jer te on voli upravo takvu kakva jesi, bez ograda, bez obrambenih mehanizama, bez igrica. Totalno izravno sučeljavanje.

Netko tko me oduševljava, tko mi diže energiju, a ne da je spušta. Osim toga, on je jako zgodan. Objektivno.

Ipak, ima jednu veliku, veliku manu, zato se trudim da on bude moj model kakvog muškarca želim u životu, a ne moj cilj. On je zauzet.

I to je razlog zašto ga često izbjegavam, namjerno, zašto mu ne šaljem sms, zašto prekidam razgovor kad dođemo na teme intimne prirode.

Ovako stoje stvari. U tjedan dana otkačila sam dva hot dečka.

U biti nisam ih baš otkačila kao vinske mušice nego sam se povjerila frendicama.

Ohoo, opaaa.. krenuli su komentari. Pa gdje te nađu, gdje ih nađeš? - pitanja. 

Lagano, zavist. 

Oni mene nađu. Ah, nimalo teško. Instruktor na fitnessu i neki mali što me snimio na moru i odonda imamo kao neku komunikaciju.

Obojica jako zgodni. Ali...

Meni to nije dovoljno. Tu fazu sam prošla. Bilo ih je.

Sad mirujem. Volim mir. 

:)

Citat s foruma koji moram ovdje zapisati jer po mojem mišljenju drži vodu:

Današnja privreda, znanost i kultura zanemaruje i energetiku (u smislu revolucionarno novih riješenja) i letove u svemir. Danas napretkom znanosti smatramo jebeni iPhone, gadget koji služi za prenemaganje i kao surogat zdravoj prirodnoj komunikaciji. Danas za vrhunsku tehnologiju smatramo grafičku karticu koja nam nadomješta realnost i stvara izmaštane svijetove u koje bježimo od surove realnosti. Današnja znanost ne čini NIŠTA da popravi realni svijet. Ne čini ništa jer jer prihvatila kapitalistički obrazac ponašanja, pa ju korporacije drže za jaja. 

Jučer sam u skladu s vremenom, provela preeedivan dan na izletiću s jednom posebnom osobom. Bilo je mirno, ispunjujuće, skladno. 

Bila sam sretna. :)

Danas prvi dan na poslu nakon tri tjedna godišnjeg odmora. Nadam se da ću preživjeti. U biti ne bojim se posla nego - kolega. Tj. kolegica, da budem preciznija. 

Kao spužva upijam tuđa raspoloženja, a one su obično vrlo neraspoložene i mogu mi isisati dobru količinu energije. Tražim način kako da izgradim nevidljivi i neprobojni zid oko sebe. :)

Neku večer sam bila vani i upoznala zanimljivog dečka. Ima oko 26 godina, drugo dijete mu je na putu, oženjen je i supruga mu je jedina žena u životu s kojom je bio. On je također njoj jedini i prvi. Zadivila me čistoća tog dečka, baš neka nevinost duše, razmišljanja, ta iskrenost, taj vedar i čist osmijeh i pogled. Rekao mi je da se malo boji baš toga što su si jedini i da ga kopka kako je to biti s drugom ženom. Rekla sam mu da ništa ne propušta i da čuva to svoje zlato i to svoje blago kao zjenicu oka. :)

Jako me oraspoložilo to druženje jer u ovom šporkom svijetu ipak postoji tako nešto nevino i čisto. 

Sinoć sam srela njega. Njega, zbog kojega sam pretumbala sav svoj život.

On misli da je samo on okrenuo naglavačke svoj, da sam ja eto, elegantno proplesala kroz svoj brak, vezu s njim i da mi se ništa osobito nije dogodilo. No, on uopće ne zna da sam proživjela pakao i da je sve to za mene jako, iznimno teško. 

A to što sam sada nasmijana i bezbrižna mogu zahvaliti svojoj borbenosti u kojoj nisam dopustila da me svladaju depre i badovi. 

No, petak 13 je za mene bio jedan u globalu fantastičan dan s ponekim oscilacijama u raspoloženju bez povoda. Uhvatilo me to na zumbi, tek tako, a sve je bilo u redu prije toga. Ne brinem previše i sve pripisujem hormonima koji su kod mene pomalo divlji. :)

No, istina je ovo: nije lako rastaviti se, nije lako ostaviti iza sebe cijeli jedan komad života i onda imati drugu osobu, pa prekinuti s njom, pa imati treću, jer svi se ti duhovi vrzmaju uokolo, povrijeđeni i tražeći odgovore na pitanja. No, nekih odgovora nema barem sada i tko zna hoćemo li ih ikada znati.

Dugo sam se mučila i tražila odgovore na pitanja koja su me jako mučila, ali nije mi ih dao on koji me izmučio i zato sam bila jako, jako ljuta na njega mjesecima. No, onda je vrijeme polako počelo vidati rane i rastakati potrebu za odgovorom. I  ta potreba je sve više jenjavala. No, duhovi i dalje šetaju mojom posteljom iako i oni puno manje. 

Možda mi žene znamo drugačije, bolje vidati svoje rane i priznajemo si sve, baš sve što nas muči silazeći duboko u podzemlje svoje duše.

Dobro je ako nakon svega ostane ljubav, znanje da smo nekoga duboko i preduboko voljeli i zbog te ljubavi bili spremni sve promijeniti, sve srušiti.

U svemu tome ima žrtava, na kraju krajeva i mi sami smo žrtve svojih želja, svojih htijenja, svojih opsesija, svojih žudnji koje pretačemo u tu drugu osobu - oličenje svega toga.

No, to se na kraju krajeva zove Život, punokrvan, kaotičan, pun, strastven život.

:)

Kad god se uključim na onaj famozni fejzbuk postanem još malo više mizantrop. Čitam statuse i gledam poveznice svih tih malih ljudi koji se vrte i gmižu po tom virtualnom svijetu i shvatim da me sve užasno nervira i da me uopće nije briga tko je promijenio fotku profila i tko je što jutros doručkovao. Postali smo jedna velika, površna nakaza svi skupa. Od 460 i nešto prijatelja ni sa kime ne mogu doista porazgovarati osim s jednom jedinom prijateljicom koja mi je to i u životu. Fejzbuk ne voli istinu, fejzbuk voli retuširanu stvarnost i iluziju kao što i jest u ljudskoj prirodi. A meni se to više ne da. Postajem fejzofob. 

Dugo, dugo se nisam opustila kao jučer, a ispalo je sasvim spontano kako to uvijek ispadne s mojim prijateljem K.

Dogovorili smo neku kavu, a zatim proveli cijeli dan zajedno s još jednim prijateljima koji su došli iz Slovenije, prvo sjedeći na rivi, na suncu i upijajući miris mora i zvukove malog gradića - satima. Uz crno vino domaćeg vinara, a onda kuhajući zajedno ručak i smijući se tako da nam se treslo cijelo tijelo. U moj život koji je čvrsto omeđen pravilima, principima i pomalo suh, ta energija je donijela pregršt vedrine.

Prijatelj K. je dugo živio vani i sviđa mi se njegova sloboda kojom dopušta sve i sve razumije i njegova otvorenost. Frend A. je toliko smiješan.. njegov humor je pun ironije, a vidi se i da uživa u ulozi glavnog zabavljača. 

Pomalo opijena i omamljena svjesna da bi neke granice mogle pasti i ja se naći u postelji K-a, otišla sam doma, zabavljajući se malim, ali toliko poznatim K-ovim smicalicama za "odvuči u krevet". :D 

Kad razmišljam o sebi, čini se da sam sada jedna osoba, a prije samo dvije godine sam bila neka druga. Ali okolnosti utječu na naše ponašanje i onda mi to prozovemo fazama. U onoj fazi sam bila onakva, a sad sam ovakva. I skroz mi je jasno kako želim putovati dalje, svjesna sam i racionalna i baš zato mi prifale trenuci spontanosti i ludosti. :)

Našle smo se ponovo nakon 12 godina u gradu u kojem smo studirale, drugačije, a opet potpuno iste, samo s novim iskustvima, ali osnovna nit se nije promijenila. Zagrljaji od sveg srca grijali su moje tijelo, dok smo se stiskale i pružale si ruke i davale puse u obraze. Šetnja užim centrom, lagani šoping, odlazak u babinje jednoj od nas koja ima puno djece, zatim bez djece i muževa, bez dečkiju i usputnih lovera, ručak u Kineskom restoranu, ispijanje odličnog vina, piva, pa opet šetnja gradom do kasno navečer... volim taj grad, volim njegovu vibru, metež, ljude, svjetla, Cammeo taxi. :) I onda povratak u Pulu, skučenu i napetu, sapetu, inhibiranu Pulu. S isto tako nesrdačnim, napetim i sapetim ljudima. :(

Već sam par puta rekla i ponovit ću, da nema ovih pridošlica koji su se ovdje nastanili poslije rata, ne znam što bi bilo s tim gradom i njegovim sivim stanovnicima. No, svako zlo za neko dobro. :)

Jučer odlazak na izlet u unutrašnjost Istre: Grožnjan - žive jasle od kojih nisam vidjela ni j ni ž. Pićan, grad duhova i dvojice dječaka koji su se dodavali loptom. Kršan i Stare staze, fenomenalna konoba, pitki merlot i izvrsna maneštra uz ogromno ognjište uz kojeg ti je na licu vruće, a na leđima ledeno. 

Nakon toga odlazak kod njega, gdje on stanuje, da mu vidim starog oca i upoznam brata i psa Medu i 35 ovaca. :D

Sve je pitomo i dobro osim njega koji je posvađan sam sa sobom i inhibiran kao i većina tih nesretnih Istrijana. Bez obzira što ih je masa došla iz Rumunjske, sa Kosova, iz Hercegovine, sa Hvara. Ima ih odsvukuda ali svi imaju tu tvrdu, oporu, disharmoničnu crtu koja nas žene spriječava da ih volimo onako kao što to žene mogu i znaju. 

Želim vam miran i sretan Božić. Neka ljubav struji među svima nama, blagost i dobrota. :)

Jutros sam se probudila s naznakama viroze i ne bih voljela da mi to povari Banjak i sutrašnji Božić koje ću provesti sa svojom obitelji.

Iako ih volim, moram priznati da se trebam unaprijed naoružati strpljenjem i debelim živcima za njihove priče, jadikovke i komentare i poglede na svijet, te životne filozofije. :)

U jurnjavi koja me pratila ovaj tjedan, imam blagi dojam da se božićni duh istopio u tom silnom iščekivanju. Već sam se naslušala božićnih pjesama, izradila božićne čestitke i plakate, napričala se i naslušala podosta na tu temu i danas mi fali taj neki touch, to nešto blago, plaho i dobro.

A možda sam tako praznjikava jer sam sinoć pogledala dva filma na tv-u i to ciljano sam ih gledala - jer sam znala da ću tuliti krokodilske suze. Prvi je "Actually love", a drugi je "Mlađe je slađe".

Kad bi barem tako bilo u svakodnevnom životu, to iskreno i otvoreno davanje i predavanje bez zadrške. Ali toga nema osim kod djece.

Odrasli se ne znaju davati izravno jer trebaju preskočiti sve te bedeme koje su sagradili oko srca, a sagradili su ih zato jer se boje novih povreda.

Sve je to jasno i logično, drugačije valjda ne može. No, činjenica je da sam kod drugog filma tulila zato je sam shvatila da je jako, jako mala vjerojatnost da ću se ikome predati tako otvoreno i sa srcem na dlanu, tako nevino i čisto ne nudeći ništa osim sve svoje ljubavi, kao što sam se davala. No, kao da ljubav nije dovoljna da bi se izgradio sretan svijet u dvoje. :(

Sada promatram sebe i idem si na živce kad shvatim da sam ukočena i kruta u situcijama s muškarcem, a to je tako jer imam iskustvo boli i ne ponavlja mi ga se opet i zato ziheraški držim odstojanje i u tom nekom međuprostoru se malo igram i malo sam srdačna i malo spontana, a sve to umotano u rolu opreza. :)

To sam sada ja, ali to nisam ja.

To sam ja kakva sam postala. Ne želim upasti u razmišljanja "on je kriv", "o me povrijedio i zato sam takva", ne, to se moralo dogoditi jer to se događa većini ljudi. 

Ali, moram priznati da bih voljela onako ludo i čisto voljeti i isto tako biti voljena.

Jer znam kako je to, sretna sam što ipak imam takvo iskustvo.